Idemo do kraja!

Kako smo preveslani na Otoku mladosti

Dakle, moramo priznati da smo u pravnim pitanjima ispali teški naivci. OK, valjda se od izviđača ništa drugo ne može ni očekivati. Ljudi kojima je na umu kako učiniti nešto dobro za zajednicu vjerojatno teško mogu razmišljati na način - kako izbjegavati zamke različitih privatnih interesa i učinkovito uzvratiti. I tako, tri sudske presude donesene su protiv nas. :-(

Ali ako pravosuđe nije, mi i dalje čvrsto vjerujemo da pravda jest na našoj strani. I zato idemo dalje!

Pogađate, riječ je o Otoku mladosti.

Znam, lako je sada biti pametan... i da, možda bih i ja donio krivu odluku da sam prije deset-dvadeset i više godina ja bio taj koji je trebao donositi odluke. Ipak, činjenica je - povučeni su mnogi krivi potezi i sad ih nije lako ispraviti. Ali ne damo se - idemo do kraja!

Podigli smo ustavnu tužbu kao pretposljednji korak, a bude li trebalo, ići ćemo i na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Čvrsto vjerujemo da do sada nismo dobili priliku za pravično suđenje i da smo bili tek usputna žrtva nekih interesnih skupina. I nadamo se da ćemo to i dokazati.

Slučaj je, vjerojatno po prvi put, stvarno dobro proučen. Naši profesionalci proveli su stotine sati u proučavanju raznih zakona koji su vrijedili u posljednjih četrdesetak godina, te u konzultaciji s pravnim stručnjacima, a od naročite je pomoći bila naša vijećnica Mirela Varović, odvjetnica po struci, kojoj želim posebno zahvaliti na velikom trudu i stručnom doprinosu pri formuliranju ustavne tužbe. Po mom laičkom mišljenju, pronašli su dovoljno dobrih argumenata koji bi mogli biti presudni da Ustavni sud prihvati našu tužbu.

U nastavku evo i kronologije slučaja koju su pripremili Markač i Bobo (za neupućene: izvršni direktor i tajnik Saveza):

*  *  *

Prvi ugovor između Saveza i Općine Šibenik (danas Grad Šibenik) sklopljen je 1971. godine. Dvije godine nakon toga, 1973. godine, sklopljen je novi ugovor, kojim je Savez dobio na korištenje otok, bez najma, za provođenje programa s djecom i mladima.

U sljedećih 20 godina Savez organizira radne akcije, uređuje Otok, gradi objekte i infrastrukturu (lučica, ceste, vodovod...) i koristi ga za aktivnosti svojih članova. Sredstva za izgradnju Otoka dolaze iz vlastitih izvora, ali velikim dijelom i iz fondova republičkih tijela (tadašnje) SR Hrvatske.

20. studenog 1990. godine, nakon primitka dopisa iz Saveza, Izvršno vijeće Skupštine Općine Šibenik donosi Zaključak o korištenju Otoka mladosti, na osnovi kojeg se 11. siječnja 1991. donosi Zaključak o razrješenju ugovornog odnosa. Skupština Općine Šibenik zaključila je da se Otok koristi nenamjenski i, temeljem Ugovora iz 1973. godine, pokrenula raskid Ugovora pred sudom. Presuda u ovom slučaju nije donesena jer je Općina Šibenik odustala od slučaja i jednostrano opozvala Ugovor zbog nenamjenskog korištenja Otoka.

U kasnijem sudskom procesu (2002.-2007.) spominje se da su predstavnici Saveza 1991. godine predali nekretnine na Otoku Gradu Šibeniku.

Godine 1992. Otok postaje izbjeglički centar, što ostaje do 1999. godine.

U međuvremenu, 1997. godine, donesen je Zakon o udrugama, koji propisuje da društveno vlasništvo kojim su upravljale društvene organizacije prelazi u državno vlasništvo (čl.38.1).

Godine 2000., temeljem odredbi Zakona o udrugama, Republika Hrvatska pokreće proces kojim se pokušava uknjižiti kao vlasnik Otoka. Općinski sud u Šibeniku tada je ustvrdio, što je kasnije potvrdio i Županijski, da u trenutku stupanja na snagu Zakona o udrugama (1997.) Savez izviđača Hrvatske (koji se u ovom slučaju vodi kao prednik Republike Hrvatske) na Otoku nije imao pravo raspolaganja niti korištenja nekretnina. Republika Hrvatska je izgubila spor.

2002. godine, nakon što je Republika Hrvatska izgubila spor, Savez pred Općinskim sudom u Šibeniku pokreće postupak za raskid ugovora i isplatu 24 milijuna kn zbog bezrazložnog bogaćenja, jer je Grad Šibenik sve izgrađene objekte prenio u svoje vlasništvo.

Presuda Općinskog suda donijeta je 29. lipnja 2007. godine. U njoj se odbija zahtjev Saveza za raskid ugovora i isplatu troškova ulaganja te se, analogno vrijednosti predmeta spora (24 milijuna kn), određuje da se moraju platiti sudski troškovi u visini 903.622,50 kn. U presudi se utvrđuje i da je Ugovor raskinut još 1991. godine. Savez se žalio na presudu Županijskom sudu, koji je 30. ožujka 2009. godine odbacio žalbu i potvrdio presudu.

Nakon primitka presude Županijskog suda, Savez upućuje zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu. Zahtjev se odbija kao neosnovan, a presuda je dostavljena Savezu u rujnu 2012. godine.

Po primitku presude Vrhovnog suda, Savez je podnio ustavnu tužbu. Važno je naglasiti da se ustavnom tužbom ne mogu osporavati činjenice utvrđene u prethodnim procesima, već je njezina suština u ocjeni pravičnosti postupanja. U ovakvom procesu, tuženik je država, odnosno njene institucije – a ne suprotna strana u sporu. Podnošenje ustavne tužbe omogućuje i pristup Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, a ne predstavlja značajan trošak (otprilike 5000 kuna, zanemarivo u odnosu na dosadašnje sudske troškove).

Pripremom dokumenata za ustavnu tužbu, ustanovljeno je da je velik dio članstva i vodstva  Saveza izviđača Hrvatske bio u zabludi, vezano za našu poziciju i naša prava. Tijekom proteklih četrdeset godina, počinjeni su mnogi propusti koji nam se danas obijaju o glavu. Dokumentacija o izgrađenom na Otoku nije na razini da može poslužiti kao dokaz na sudu, a pravni koraci koji su se morali poduzeti još osamdesetih i devedesetih su propušteni. 

Republika Hrvatska je 2002. izgubila spor čiji je temeljni sadržaj bio pravo  Saveza izviđača Hrvatske  na korištenje Otoka i tom presudom iz 2002. godine zapravo smo pravomoćno izgubili Otok. Način na koji su sporovi vođeni ukazuje da su u fokusu bili ponajmanje interesi Saveza izviđača Hrvatske, kao i djece i mladih općenito.

Ipak, ništa od naših navedenih slabosti ne mijenja dugoročno i uporno djelovanje lokalnih vlasti u Šibeniku u smjeru oduzimanja Otoka djeci i mladima. Ono je čak i zapisano u službenom dopisu upućenom Savezu izviđača Hrvatske 1992. godine, kojim se, kao jedan od ciljeva Šibenika („kao nositelja suvereniteta“) „oslobađanje Otoka“ navodi odmah uz oslobađanje ratom zaposjednutih područja. Kakav odnos prema jednoj hrvatskoj organizaciji djece i mladih! Kontinuitet takve politike nije se mijenjao bez obzira na promjene vlasti, a Otok je služio za trgovinu u lokalnoj politici.

Imajući u vidu sve iznesene činjenice, kao i to da je 2010. godine otvorena istraga vezana uz okolnosti sklapanja ugovora o koncesiji Obonjana, te da će spor za raskid koncesije vjerojatno prouzročiti Gradu Šibeniku oko 30 milijuna kuna troškova, teško je ne upasti u sumnju da bi ovdje i istražna tijela mogla imati posla, temeljem odredbi o nezastarijevanju kriminala u pretvorbi i privatizaciji u razdoblju Domovinskog rata. 

U svim navedenim okolnostima, te u skladu s raspoloživim argumentima, podignuta je ustavna tužba. U njoj se naglasak stavlja na pravičnost i legitimnost očekivanja, dokazuje viša sila koja opravdava propušteno, te ukazuje na postupanje šibenskih sudova kao i na nekonzistentnost revizije Vrhovnog suda koji se poziva na neke krajnje suspektne zaključke nižih sudova. No uzdamo se u Ustavni sud koji, ocjenjujući pravičnost, ne ocjenjuje samo formalne aspekte pojedinog procesa, već i cjelinu postupanja.