Prošli vikend u Dublinu je održan 5. simpozij Europske regije WOSM-a. Sve o tome možete saznati u Jeleninom izvještaju na scouts.hr, a ja ću vam ovdje pokušati opisati kako izgleda jedan takav skup.
Prije svega, o čemu se tu uopće radilo?
Za one koji možda ne znaju, WOSM (World Organization of the Scout Movement) je Svjetska organizacija skautskog pokreta, čiji je dio i naš Savez izviđača Hrvatske. Da bi jedna tako velika organizacija, koja okuplja više od 30 milijuna članova u 161 zemlji svijeta, mogla učinkovito djelovati, neophodno je bilo napraviti regionalnu podjelu, pa tako imamo: Afričku, Arapsku, Azijsko-Pacifičku, Euroazijsku, Interameričku i Europsku regiju WOSM-a. Naša Europska regija okuplja nacionalne skautske organizacije iz: Albanije, Austrije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Cipra, Crne Gore, Češke, Danske, Estonije, Finske, Francuske, Grčke, Hrvatske, Mađarske, Islanda, Irske, Izraela, Italije, Latvije, Lihtenštajna, Litve, Luksemburga, Makedonije, Malte, Monaka, Nizozemske, Norveške, Njemačke, Poljske, Portugala, Rumunjske, San Marina, Srbije, Slovačke, Slovenije, Španjolske, Švedske, Švicarske, Turske i Velike Britanije.
Osnovna uloga, kako WOSM-a u cjelini, tako i regija, jest okupiti sve skaute i njihove nacionalne organizacije i zajedničkim snagama raditi na ostvarivanju zajedničkih ciljeva i interesa i na jačanju skautizma u svim zemljama. E sad, lako je to reći, ali kako to provesti u praksi? Kako prvo odrediti koji su to zajednički ciljevi i interesi i kako zatim pronaći načine kako ih ostvariti?
Vjerojatno ne postoji drugi način nego okupiti se na jednom mjestu, razgovarati, dogovarati se, iznositi probleme, predlagati rješenja, određivati prioritete, pronalaziti načine...
Eto, upravo tome služe skupovi kao što je ovaj. Simpozij je za cilj imao upravo to: odrediti prioritete djelovanja Europske regije u sljedećem razdoblju i predložiti Strateški plan koji se treba usvojiti na 14. Europskoj skautskoj konferenciji koja će se u kolovozu održati u Berlinu. (Konferencija se održava svake treće godine.)
Hm, odrediti prioritete... pa, već letimičan pogled na popis zemalja u Europskoj regiji jasno govori koliko tu razlika postoji. Ima tu zemalja od preko 80 milijuna stanovnika a ima i onih sasvim minijaturnih; ima tu izuzetno bogatih i izuzetno siromašnih; ima tu nacionalnih saveza koji broje preko 500.000 članova a ima i onih s tek kojom tisućom; ima onih s ogromnom skautskom tradicijom i onih u kojima je skautizam tek u povojima; ima onih iza kojih stoji fantastično uhodana organizacija s hrpom i volontera i profesionalaca a ima i onih u kojima se ljudi koji mogu, znaju i hoće nešto napraviti skoro na prste mogu nabrojati...
Svi imaju neke svoje probleme, svoje potrebe i prioritete i vrlo često uopće ne mogu niti zamisliti situaciju u kojoj se nalaze oni drugi. Ali, ono što je u svemu dobro je što postoji ta skautska dobra volja, prisutna kod svih. Ti ljudi stvarno žele razumjeti i stvarno žele pomoći. I pomažu. Sve više i češće, ne samo WOSM nego i nacionalni savezi pomažu izravno i konkretno jedni drugima.
Uz neizbježni plenarni dio Simpozija na kojem su čelni ljudi Regije, voditelji WOSM-ovih radnih grupa i sl., govorili o onome što je dosad napravljeno i o tekućoj problematici, možemo reći da se veći i najvažniji dio rada Simpozija odvijao u radnim grupama. Ustvari, bilo je više takvih sesija, svaka s različitom problematikom, pa je svatko od nas došao u priliku u malim radnim grupama razgovarati s ljudima iz skoro svih zemalja. Tu smo mogli predstaviti situaciju u kojoj se nalazimo, probleme s kojima se suočavamo, zajednički tražiti rješenja i saznavati tuđa iskustva u rješavanju sličnih problema. Svaka radna grupa formulirala bi svoje zaključke i predstavila ih na plenarnoj (zajedničkoj) sjednici. I tako tema po tema, skupila se tu hrpa zaključaka a sada je na vodstvu i Uredu Regije da to uobliči u prijedloge koje će potom Konferencija razmotriti i izglasati.
Naravno, od svega ovoga ne treba očekivati čuda, niti su čuda moguća. Kad netko vidi cijeli ovaj mehanizam, može zaista očekivati čuda i s pravom biti razočaran kad se ona ne dogode. I zapitati se: pa dobro, čemu sve to? Iskreno, i ja se sam zapitam: je li to možda preskupo, je li to dovoljno učinkovito, ima li to stvarno smisla? Ali kako god okrenem, odgovor bude: ma ipak ima. Kako bi se to uopće moglo drugačije? Istina je da nema čuda i nema divovskih pomaka, ali onih malih (a bitnih) ipak ima. A jedino je to realno: korak po korak...
A ono što je kod ovakvih skupova najkorisnije najčešće nije ono što se događa u glavnom dijelu, već ono između, u pauzama: razgovori, razgovori i razgovori. U biti, već od doručka pa sve do (izviđački uobičajenog) vrlo kasnog odlaska na počinak, sve se svodi na razgovore s raznim ljudima o raznim skautskim temama. Pa i vrijeme koje bi netko normalan koristio za odmor i zabavu, mi koristimo za izviđačke razgovore. Ma, znate i sami, što da vam govorim... :-)
Svakako, svatko iz naše delegacije imao je niz zanimljivih kontakata, a meni osobno najkorisniji su bili oni s Belgijancima, Francuzima, Ircima, Talijanima, Kataloncima i Makedoncima. Nešto od toga bitno je zbog razvoja novog Programa, a nešto su potencijalno zanimljiva partnerstva. Ali o tome ću kad stvari odu korak dalje...
Nema komentara:
Objavi komentar